igor-ognjenovic---blog

Inkarnacija Dalaj Lame

Sun, 14 Mar 2010 10:47:26 +0100

Potraga za sadašnjim Dalaj Lamom stvarno je počela 1935. godine kada se je, kako se priča, balzamirana glava njegovog pokojnog prethodnika okrenula prema sjeveroistočnom Tibetu. Onda je , kaže priča, na istočnoj strani grobnice preko noć izrasla divovska gljiva u obliku zvijezde. Formirala se povoljna grupa oblaka i namjesnik je imao viziju slova kako plutaju u mističnom jezeru, a jedno od njih bilo je – Ah - koje se odnosilo na sjeveroistočnu provinciju Amdo. Visoki lame krenuli su u pohod i u udaljenom selu našli dvogodišnjeg dječaka. Nakon niza testova, oni su utvrdili kako je to dijete reinkarnacija Dalaj Lame. Neprekidan niz lama u Tibetu je pomalo linearan. I sada, dok četrnaesti Dalaj Lama putuje u svoju 74. godinu života, pitanje kako odabrati nasljednika počelo je zaokupljati i njega i njegove sljedbenike, pošto Tibet stoji na vrlo neizvjesnom političkom razdoblju. Krajem prošle godine, kineska vlada je ponovo odbila Dalaj Laminu ponudu za prijateljstvo koja bi Tibetu donijela veću autonomiju. Davnih dana, kineske trupe izvršile su prepad u tisućama domova i spriječili najmanje 81 aktivista ispred pedesetogodišnjice u ožujku od propalog ustanka, nakon čega je Dalaj Lama bio prisiljen prebjeći u Indiju. Čini se kako Kina teži tome da ojača svoj stisak i čeka sve starijeg vođu, insistirajući, pomalo nevjerojatno za vladu koja je službeno ateistička, da dobije legalno pravo odrediti i imenovati slijedeću inkarnaciju Dalaj Lame. Kada su se predstavnici Tibeta sastali prošle jeseni u njihovom Parlamentu u Dharamsali, u indijskim Himalajima, hodnicima je odzvanjala njihova zabrinutost za budućnost. Nekolicina je razmatrala i borbeni pristup, insistirajući na nezavisnosti. Većina je ipak, dala podršku Dalaj Laminom savjetu da nađu miroljubiv srednji put. Ali, ostaje neodgovoreno pitanje: Koliko još vremena će Tibetanci moći oslanjati se svog karizmatičnog i učenog duhovnog vođu, čija osobnost je toliko isprepletena sa tibetanskom sudbinom? Dalaj Lama je otvoreno spekulirao o svom sljedećem životu, njegovoj reinkarnaciji, razmišljajući kako bi mogao prekinuti povijesnu i kulturnu praksu i prije smrti odabrati svog nasljednika, kako bi pomogao svom prognanom narodu. Ali, ušuljale su se sumnje. Može li čak i tako visoko razvijem budist poput Dalaj Lame izabrati svoju reinkarnaciju? Hoće li prekidanje starog načina potrage za inkarnacijom Dalaj Lame, u kojoj svećenici traže znakove, pretkazanja i meteorološke znakove, potkopati legitimnost njegovog nasljednika? Nakon što je utekao kineskoj vlasti pješice i na konju preko Himalaja 1959. godine, Dalaj Lama putuje bez prestanka i govori o Tibetu s puno ljubavi i žara. Plodovi njegovih napora su brojni: po cijelom svijetu stvoreni su tibetanski centri, i zastave lepršaju od Delhija do Londona, od Ciriha do Todt Hilla u Staten Island. Tibetanska kultura slavi se u Hollywoodu i modernoj umjetnosti. (Izbjeglica ima oko 130,000; oko šest milijuna Tibetanaca živi u Tibetu i Kini). Ali mračnija vizija tibetanske budućnosti može se lako predvidjeti. Ovaj Dalaj Lama umre i njegov nasljednik je mlad i neiskusan i nema nikakvog utjecaja u odajama moćnika. Polako, ali neminovno Tibetanci postaju još jedan od naroda bez svoje zemlje izgubljeni u sjeni super-moći koja jača. „Sigurno je kako će Tibetanci nakon smrti nekog tko je tako popularan i karizmatičan kao što je Dalaj Lama, patiti od manjka pažnjje izvana,“ kaže Tenzin Tethong, član tibetanskog studija na Standfordskom sveučilištu. „Izgubit ćemo snažan simbol ujedinjenja.“ Dalaj Lama, dobitnik Nobelove nagrade za mir, nije teokratski tradicionalist. Ako njegov narod ikada uspije ponovo obnoviti Tibet, trebao bi vladati odabrani parlament i predsjednik vlade, kaže on; a Dalaj Lama bi svoju dužnost obavljao u religijskom centru. „On razmišlja o vladavini Dalaj Lame na nov način,“ rekao je Robert Thurman, profesor indo-budističkih studija na kolumbijskom sveučilištu i autor knjige „Zašto ja Dalaj Lama važan.“ „On pokušava u kineske glava utuviti činjenicu da im je Dalaj Lama pomagač. Njihovo čekanje na njegovu smrt je potpuno pogrešno.“ Tibetanski budisti vjeruju u reinkarnaciju, iako ne u smislu da neki preostali dio ličnosti prelazi iz tijela u tijelo. Oni opisuju utrnulu svijeću kako pali novu; nečija bit, duh prolazi dalje. Naravno, kada umre Dalaj Lama, kraljevski sud određuje namjesnika koji vlada dok ne dođe vrijeme za slijedeću reinkarnaciju. Tijekom prošlih stoljeća neki namjesnici su zavoljeli svoju moćnu ulogu i neki su Dalaj Lame preminuli prije vremena, da ne kažemo sumnjivo. Doba namjesništva i dalje ostaje vrlo opasno doba. U tom kontekstu Dalaj Lama razmišlja o tome kako da izvuče svoju slijedeću reinkarnaciju. Možda bi četiri sekte koje tvore tibetanski budizam mogle oformiti tibetansku verziju rimokatoličkog zbora kardinala i izabrati nasljednika. Možda se vrati kao djevojčica, ili kao ne-Tibetanac. Ili će možda sam odabrati svoju buduću ličnost. Profesor Thurman nudi svoja nagađanja. Dalaj Lama bi mogao izjaviti da je mlađi lama reinkarnacija njegovog vlastitog davno umrlog namjesnika. Onda bi Dalj Lama mogao umrijeti i reinkarnirati se kao novorođeno dijete, koje bi zatim identificirali nakon uobičajene studije pretkazanja i znakova. „Možda bi onaj kojeg imenuje kao reinkarnaciju namjesnika prenio Dalaj Laminu titulu natrag njemu kada bi došlo vrijeme za slijedeću reinkarnaciju,“ rekao je g. Thurmman. Tko bi tome mogao protusloviti? Političari bi mogli postaviti cilj velik poput metafizike. Kinezi insistiraju da je njihova vojska oslobodila Tibetance teokratskog ropstva i da je Tibet neodvojiv od Kine. Oni nisu sramežljivi po pitanju prisilnog provođenja njihove odluke. Kineska vlada je 1995. godine odbila Dalaj Lamin izbor šestogodišnjeg dječaka kao reinkarnacije Panchen lame, duhovnog vođe dominantne sekte tibetanskog Budizma, i proglasili su svojeg. Dijete koje je Dalaj Lama izabrao nastao je u kineskom pritvoru. „Takvo razmišljanje je pomalo čudno,“ rekao je g. Thurman, „pošto kineski komunisti ne vjeruju u prijašnje i buduće živote i u Kini je protuzakonito propagirati religiju.“ Ipak, kako Dalaj Lama stari, snaga Kine jača. Han Kinezi sada istiskuju etničke Tibetance u Lasi, glavnom gradu Tibeta, a progoni su nesigurni, neki opet traže nagovještaje onoga što će doći. Biti bez vođe u ovo vrijeme je, kao što je D.H.Lawrence jednom napisao o brazilskim Indijancima, na rizik da budu predani „prašini u koju zakapamo tihe vrste ljudi.“

Znanost o bajkama

Mon, 01 Mar 2010 10:49:07 +0100

Djeca svih uzrasta vole čitati bajke jer radnja nikada nije ograničena i može se dogoditi sve što poželiš. Kletve, čarolije i lijepi prinčevi obitavaju u svjetovima iza granica naše mašte. No, jesu li čarobni trenuci iz neke od naših omiljenih priča stvarno mogući? Temeljni principi fizike i najnovija znanstvena istraživanja upućuju na to da ono za što bismo mogli pomisliti da je puka fantazija i pretjerivanje, ipak svoje korijene ima u stvarnosti. Stoga, na trenutak zauzdajte svoju maštu i pogledajte slijedeće bajke na način kako bi to učinio okorjeli znanstvenik. U priči braće Grimm o Rapunzel, vještica drži mladu i lijepu ženu zatočenu u tornju. Rapunzel je blagoslovljena prekrasnim glasom i dugom, dugom plavom kosom. Jednoga dana, njen glas očara princa koji je prolazio obližnjom šumom. Oni se zaljube, i Rapunzel spušta svoju kosu kako bi se princ po njoj popeo u toranj i došao do nje. Ovakav tijek događaja kod čitatelja budi neizbježna pitanja. Može li ljudska kosa podnijeti težinu druge osobe? Jedan pramen kose u prosjeku može nositi pola unce (1 unca =28,348g), ili otprilike težina dvije čokoladice. Svaki pramen tamne kose općenito je deblji, pa stoga i jači, od pramena plave kose. Ali, jao, Rapunzel ima plave kovrče. S obzirom da plavokosi u prosjeku imaju oko 140,000 vlasi na glavi, njena kosa bi lako mogla podnijeti težinu mnogih prinčeva. Ipak, ima još nešto u vezi toga. Ako bi Rapunzel jednostavno pustila svoju kosu i princ se smjesta počeo penjati, njena se kosa ne bi slomila, ali bi se mogla mjestimice otrgnuti. Isto tako, ostali dio njenog tijela možda ne bi mogao podnijeti tu težinu. Na svu sreću postoje neke strategije koje bi smanjile napetost za kosu i tijelo. Nathan Harshman, profesor asistent fizike na američkom sveučilištu u Washingtonu, predlaže slijedeće: Rapunzel bi bila sigurnija ako bi svoju k0osu prije spuštanja vezala oko nečeg. „Ideja je u tome da se iskoristi snaga čvora, pa bi ono oko čega bi kosu vezali podržalo težinu princa. „ To je puno bolja zamisao nego djevojčino tjeme učiniti jedinim potpornjem.“ U Disneyevoj verziji Andersenove priče o Maloj sireni, Ariel (sirena) zatraži od vještice da ju pretvori u čovjeka jer se zaljubila u princa. Vještica pregovara sa sirenom i u zamjenu za pretvorbu u ljudski lik uzima njezin prekrasan glas. Znatan dio radnje sirena ne može govoriti, što je problem, jer princ ju može prepoznati jedino po prekrasnom pjevu. Na posljetku, ona ponovo vraća svoj glas i osvaja prinčevu ljubav. U priči Ariel ostaje bez glasa zbog kletve. Kakogod, i manje spretne vještice mogle bi pomoću raznih metoda utišati raspjevanu sirenu. Znanstvenici su našli način da zaokrenu zvučne valove oko objekta, a mogu čak spriječiti sve zvukove s određenog područja da odu (što je važno ako želimo spriječiti da se sirenu čuje). Nedavno je Steve Cummer, pridruženi profesor električnog i kompjuterskog inženjerstva na sveučilištu Duke objavio kako je teoretski moguće stvoriti takav zvučni oklop. Radeći na demonstriranju kako svjetlosne valove možemo svinuti oko objekta kako bi postao vidljiv, Cummer i njegovi suradnici koristili su matematičke proračune da bi pokazali kako učiniti istu stvar sa zvukom. Ustanovili su da je moguće stvoriti materijal koji zvučne valove savija oko zidova, stupova ili bilo kojeg ograničenog prostora i zvučni valovi se pojavljuju kao da im ništa nije stajalo na putu. To bi bilo kao da netko u spavaćoj sobi čuje što je rekao netko u dnevnoj sobi, ali tako kao da između njih nema zida. Posljedica tog otkrića je da zvučni valovi sakupljeni u tom ograničenom prostoru nikada ne bi pobjegli. Da je vještica bila izuzetno pametna, ona bi stvorila taj materijal, i ne bi bilo potrebe za kletvom. A možda je i bila, a proziran zvučni oklop zasnovan na ovim principima bio je ono što je sirenu zatočilo sve dok ga njena ljubav prema princu nije otopila, i konačno oslobodila njen melodiozni glas kako bi ga princ mogao čuti. Jedna od najuzbudljivijih stvari koja se pojavljuje u bajkama sigurno je leteći tepih. U pričama iz različitih kultura, uključujući i 1001 noć, tepisi lete i nose ljude preko golemih udaljenosti. Leteći tepisi su očito nemogući, zar ne? Trojica znanstvenika su nedavno objavila članak u magazinu Physical Review Letters pokazujući kako postoje uvjeti pod kojima tepih može letjeti. Koristeći osnovne fizičke zakone pokazali su kako mali, tanki tepih može letjeti ako zrak titra na određenim frekvencijama, poput situacije kada listić toaletnog papira, ako ga ispustimo, meko leprša prema tlu. Njihovi proračuni su pokazali da valići zraka u ponovljenom brzom ritmu mogu kormilariti tepihom na brzini od oko jedne stope (30,48cm) na sekundu. Ne očekujte da čete vidjeti Aladina na letećem tepihu bar ne uskoro, ali znanstvenici pišu kako su svi njihovi uvjeti“ unutar područja mogućnosti prirode i tehnologije. Učiniti da teži tepih leti zahtijevalo bi naravno puno snažniju mašinu, i naši proračuni upućuju kao će to ipak ostati u magičnom, mističnom i virtualnom području kao što je i bilo milenijima.“ Možda su neke bajke više utemeljene u stvarnosti nego druge. Ili su možda te dragocjene priče baš ono što smo i mislili da jesu. Ta zamisao je obogaćena maštom i proširena preko granica onoga što se čini mogućim. Ili je možda znanost tijekom svih ovih godina došla tako daleko da znanstvenici gledaju iza problema fizičkoga svijeta i radi nadahnuća zaviruju u dječju maštu.

Arthur C. Clarke - guru znanstvene fantastike

Mon, 01 Feb 2010 13:00:21 +0100

Čak i na samrti Arthur C. Clarke nije kompromitirao svoju viziju. Slavni pisac znanstvene fantastike, koji je jednom religiju ocrnio kao „neizbježno zlo u djetinjstvu naših vrsta,“ ostavio je pisane instrukcije da njegov sprovod bude potpuno svjetovan, u skladu s njegovim sredstvima. „Baš nikakvi religiozni napjevi bilo koje vrste ne smiju biti povezani s mojim pokopom,“ napisao je. Clarke je umro u dobi od 90 godina i bio je pokopan na privatnom sprovodu na Šri Lanki. Ovaj autor vizionar je za svojih više od 100 knjiga o svemiru, znanosti i budućnosti dobio svjetska priznanja. Roman "2001: Odiseja u svemiru,“ napisan 1968. godine simultano kao roman i scenarij za film s režiserom Stanleyom Kubrickom, predstavljao je zastrašujuće proročanstvo o umjetnoj inteligenciji. Godinu dana nakon što ga je to učinilo općepoznatim imenom znanstvene fantastike, ušao je u domove milijuna Amerikanaca zajedno s Walterom Cronkiteom komentirajući u televizijskom izvještavanju Apollove misije na Mjesec. Clarkeu su isto tako pridane i zasluge za koncept komunikacijskih satelita još 1945. godine, desetljećima ranije nego što su postali stvarnost. Postao je poznat kao „kum“ satelitske revolucije. Geosinhrone orbite, koje satelite drže u fiksnom položaju u odnosu na Zemlju, nazivaju se Clarkeove orbite. Njegovi publicistički tekstovi o putovanju svemirom i istraživanja Indijskog oceana pružili su mu poštovanje znanstvenih krugova, a 1976. godine postao je počasni član Američkog instituta aeronautike i astronautike. No, ono što mu je dalo najveću slavu i najveće ispunjenje bilo je baš njegovo pisanje. „Ponekada me pitaju po čemu bih volio biti zapamćen. Imao sam raznolike karijere kao pisac, podvodni istraživač i popularizator Svemira. Od svega toga najviše bih volio da me pamte kao pisca.,“ rekao je Clarke neposredno prije smrti u jednom intervjuu. Još davne 1950. godine Clarke je započeo s plodnim razdobljem kako fikcije tako i publicistike, objavljujući i po tri knjige godišnje. Izjava iz Clarkeovog ureda glasi kako je nedavno revidirao konačni rukopis svog posljednjeg romana „Posljednji teorem,“ kojem je koautor Frederik Pohl, i biti će uskoro objavljen. Neke od njegovih najboljih knjiga su „Kraj djetinjstva,“ (1953); „Grad i zvijezde,“ (1956); „Devet bilijuna božjih imena,“ (1967); „Randevu s Ramom,“ (1973); „Imperijska Zemlja,“ (1975); i „Pjesme udaljene Zemlje,“ (1986). Kada su se Clarke i Kubrick sastali kako bi zajedno napravili film o svemiru, kao inspiraciju su uzeli nekoliko Clarkeovih kraćih priča. Kako je rad na scenariju napredovao, Clarke je također napisao i roman o tome. Uslijedile su „2010,“ „2061,“ i „3001: Konačna odiseja.“ „2010“ je napravljena i kao film u nastavcima, a Clarkeova ostavština na području filma mogla bi se također nastaviti i nakon njegove smrti - filmska adaptacija „Randevua s Ramom“ planira se već godinama s Morgan Freemanom kao producentom i glavnom glumačkom zvijezdom. Clarkeova mašta nadahnula je stvarna svemirska istraživanja. Nakon prvog slijetanja na Mjesec, događaja koji je Clarke predvidio čitavo desetljeće ranije, NASA-in administrator Tom Paine izjavio je u jednom pismu piscu kako je baš on „osigurao esencijalni intelektualni polet koji nas je odveo na Mjesec.“ Clarkeov roman „Rajski izvori“ pomogao je u nastojanjima da se izgradi svemirski lift od Zemlje do orbite. Zamisao se nastavlja i dalje, iako je njena realizacija možda desetljećima daleko. NASA je izjavila kako su brojni mladi ljudi inspirirani njegovom nadobudnom vizijom o pozitivnim učincima svemirskih letova pri transformiranju društva, ekonomije i same ljudske vrste. „Iako je njegova osobna odiseja na Zemlji sada gotova, njegova vizija nastavlja živjeti kroz njegova djela; jako će nam nedostajati,“ izjavio je u pisanoj izjavi Alan Stern, administrator svemirske agencije za znanost. Buzz Aldrin, šetač po Mjesecu iz Apolla 11 oglasio se sličnim tonom: „Pozitivne vizije Arthura o budućnosti uzbuđivale su generacije i inspirirale milijune da nastave svoje znanstvene karijere,“ Znanstvenik Torrence Johhnson složio se da je Clarkeov rad imao presudan utjecaj na mnoge osobe koje se bave izučavanjem svemira. Johnson, koji je 35 godina istraživao sunčev sustav putem misija Voyager, Galileo i Cassini u NASA-inom laboratoriju, sjetio se sastanka planetarnih znanstvenika i raketnih inženjera za vrijeme kojeg su komentirali Clarkeov rad. „Svi mi za stolom rekli smo da smo čitali Arthura C. Clarkea,“ rekao je Johnson. „To je ono što nas je i dovelo tamo.“ U jednom intervjuu za Associated Press, Clarke je rekao kako nikada nije požalio što osobno nije putovao u svemir, iako je jednom prilikom sredio da se DNK iz njegove kose pošalje u orbitu. „Jednoga dana će neka super civilizacija naići na tu relikviju nestale vrste i možda ću postojati u nekom drugom vremenu,“ rekao je. Skupa sa svojim uzorkom DNK, Clarke je priložio i rukom pisanu bilješku „Sretno ti bilo, moj klone.“ Clarke, britanski građanin, dobitnik je brojnih nagrada za znanstvenu fantastiku, a 1989. godine imenovan je i počasnim zapovjednikom Britanskog carstva. Službeno je proglašen vitezom 1998. godine, ali je odlagao da to prihvati dvije godine nakon što ga je londonski tabloid optužio da je zlostavljač djece. Ta tvrdnja nikada nije dokazana. Predsjednik Šri Lanke Mahinda Rajapaksa hvalio je Clarkea radi njegove strasti prema svom novom domu i njegovim naporima da ga unaprijedi. „Svi smo ponosni da je ovaj proslavljeni autor, vizionar i začetnik svemirskih istraživanja, prorok satelitskih komunikacija, veliki humanist i ljubitelj životinja bio s nama,“ rekao je u svojoj izjavi. Rođen u Mineheadu, zapadna Engleska, 16. prosinca 1917. godine kao farmerov sin, Arthur Charles Clarke postao je ovisan o znanstvenoj fantastici nakon što je kupio prve primjerke magazina „Amazing Stories“. Čitao je engleske pisce H. G. Wellsa i Olafa Stapledona, a i sam je počeo pisati za školski časopis u svojim tinejđerskim godinama. Clarke je počeo raditi kao činovnik u Londonu kod njezinog veličanstva na odjelu financija i računovodstva, gdje se priključio Britanskom međuplanetarnom društvu i napisao svoje prve kratke priče i znanstvene članke o svemirskim putovanjima. Tek nakon Drugog svjetskog rata Clarke je dobio diplomu iz fizike i matematike na King's College u Londonu. Za vrijeme rata služio je u Kraljevskom zrakoplovstvu, 1945. godine napisao je memorandum o mogućnosti upotrebe satelita u komunikacijama. Kasnije ga je poslao publikaciji pod nazivom Wireless World, koja ga je skoro odbila kao nerealnog. Na Šri Lanku se preselio 1956. godine. Posljednjih godina Clarke je bio preko kompjutora u vezi sa svojim prijateljima i obožavateljima širom svijeta, svako jutro odgovarajući na e-mailove i pretražujući Internet. Prošlog prosinca, prilikom njegovog 90. rođendana, Clarke je održao govor manjoj grupi i tom prilikom izrekao tri želje: da etnički podijeljena Šri Lanka nađe trajni mir, da svijet prihvati čišće izvore energije, i da nam vanzemaljci počinju „davati znakove“. Clarke se oženio 1953. godine i razveo 1964. Nije imao djece. Nadživjeli su ga brat Fred i sestra Mary.

Kraj majanskog kalendara

Tue, 19 Jan 2010 20:44:38 +0100

Kraj majanskog kalendara koji se poklapa se sa zimskim solsticijem 2012. godine. Taj datum osnova je svekolikih spekulacija o sudbini čovječanstva u kojima različiti više ili manje stručni autori variraju od uništenja ovog svijeta do započinjanja novog zlatnog doba. U čitavoj toj euforiji možda ne bi bilo lože obratiti pažnju što o tom danu kaže sama majanska astrologija. Prebacimo se samo na trenutak do grada Palenque u Meksiku i zabilježimo točno vrijeme zimskog solsticija, koje iznosi 5 sati i 11 minuta. Dakle, u to vrijeme će obzirom na geografske koordinate područja gdje su živjele Maje 21. prosinca 20012. započeti zima. Taj podatak nam je vrlo važan pošto su po majanskom kalendaru dani započinjali zalaskom sunca, pa često dolazi do nepotrebnih grešaka pri preračunavanju datuma iz jednog kalendara u drugi. Unutar majanske astrologije od izuzetne važnosti su uvijek bile karakteristike pojedinog dana koje su se unutar svetog kalendara tzolkina određivale kombiniranjem 20 dnevnih znakova i 13 brojevnih frekvencija. Ako pogledamo situaciju na dan 21. prosinca 2012. godine, nije teško uočiti da upravo taj dan pripada znaku Ahau koji je zadnji u nizu od 20 znakova i smatra se nekom vrstom krune čitavog niza. Na mayanskom jeziku „ahau“ znači „gospodar“ ili „vođa.“ Ponekad se pečat za ovaj znak prikazivao kao cvijet sa četiri latice, a ponekad je on izgledao kao ljudsko lice. Za Maye je cvijet bio simbol Gospodara sunca, kojemu sljedeći njihovu tradiciju i pripada ovaj dan. Ahau kao dnevni znak bio je simbol sunčeva savršenstva koje se manifestira u cvijetu. Njihovo savršenstvo je ta zajednička poveznica, te istovremeno ono što je vrijedno štovanja. Ahau kao posljednji od dvadeset dnevnih znakova završava niz koji kao svoj početak ima stvaranje svijeta. Po majanskom kalendaru njime se kompletira ciklus katuna, te istovremeno i naziva njegovim imenom. Drugim riječima, Maje su svaki ciklus katuna imenovali njegovim zadnjim danom, a to je bio Ahau. Za njegov simbol je izabran cvijet jer je on predstavljao najviši oblik evolucije biljke nastao uz pomoć sunca. Zbog toga nije nimalo čudno što upravo Ahau dolazi na kraju sveukupnog ciklusa. U kontekstu priče o 21. prosincu 2012. godine kao danu sveopćeg uništenja ove civilizacije i unutar gomile različitih katastrofičnih scenarija, simbolika Ahaua u mnogo čemu negira takve primisli. Riječ je u znaku obojenom ogromnom kreativnošću i stvaralačkim potencijalom. Kao da se na kraju jednog velikog povijesnog razdoblja koncentriraju energije koje će inicirati stvaranje nadolazećeg novog razdoblja. U cikličkom promišljanju povijesti ne postoji konačni kraj. U svakom završetku nekog ciklusa uvijek je prisutno i sjeme onog idućeg, i tako u beskonačnost. Zato se pri tumačenju simbolike zimskog solsticija 2012. godine treba više usmjeriti na one konstruktivne nego destruktivne elemente. Grafički prikaz znaka Ahaua objedinjuje cvijet i ljudsku glavu, što bi najvjerojatnije moglo predstavljati dosezanje vrhunca evolucije kroz pojavljivanje određene superiorne osobe. Pri tome uvijek treba imati na umu osnovno značenje riječi „ahau“, a to je gospodar ili vođa. Dakle, riječ je u superiornoj osobi (osobama?) koja će preuzeti ulogu vođe. Zanimljivo je da se unutar simbolike znaka Ahaua nalazi i stvaranje ravnoteže dobra i zla. Za ljude rođene na dan kojime vlada Ahau smatralo se da su zaštićeni posebnom osobnom energijom od bilo kakvih upliva zlih sila. Njihova životna misija je da svojom aktivnošću i učenjima koje šire jasno pokažu kako dobro u konačnici uvijek pobjeđuje nad zlim. Ti ljudi su neka vrsta katalizatora koji pomažu da se u ovaj svijet prizovu nove ideje koje će prouzročiti važne društvene promjene. Njih možemo doživjeti kao živuće prototipove prema kojima bi trebali stremiti ostali ljudi. Očigledno je da se pri tumačenju značenja zimskog solsticija 2012. godine stalno pojavljuju teme vezane uz inkarniranje po svemu superiornog vođe ili vođa. Ova osoba bi trebala obilježiti prelazak iz jednog vremenskog ciklusa u drugi i pri tome svojim primjerom kreirati nove društvene modele ponašanja. U prilog takvom razmišljanju ide i sam simbolika zimskog solsticija, te činjenica da se u astrološkoj karti tog događaja na istočnom horizontu uzdiže planet Venera koji se povezuje s Quetzalcoatlom, palim i ponovno uzdiglim spasiteljem. Sve ide prema tome da zimski solsticij 2012. ustvari predstavlja dan rađanja a ne nikakvog uništenja. Bilo bi to najvjerojatnije rađanje jedne nove generacije, istinske indigo i kristalne djece, koja bi iz korijena mijenjala osnove društvene organizacije. Takve pretpostavke još više potencira frekvencija broja 4 koje ide uz znak Ahau za 21. 12. 2012. Riječ je o frekvenciji koja zahtijeva materijalno manifestiranje kroz stvaranje konkretnih oblika. Kad netko u javnosti istakne određeni datum kao izuzetno važan za čovječanstvo i uz to o njemu napriča čitav niz bajkovitih sadržaja, svi automatski očekuju da se sve to dogodi u jednom trenutku. Na taj način se i 21. 12. 2012. doživljava kao datum nakon kojeg ništa više neće biti isto. Oni koji se bave astrologijom znaju da nebeske zakonitosti ne slijede takvu logiku. Bilo kakvom astralnom utjecaju treba vremena da se konkretizira na zemaljskom planu. Iz tog razloga će na prvi pogled i poslije 21. 12. 2012. svijet izgledati istim kao prije. Ipak, kako vrijeme bude prolazilo i kako djeca rođena oko tog datuma počnu odrastati i preuzimati određene društvene uloge, nagovještene promjene će postati očigledne.

Krist kao čarobnjak

Sat, 16 Jan 2010 16:29:08 +0100

Grupa znanstvenika vođena slavnim francuskim pomorskim arheologom Franckom Goddiom objavila je da su pronašli zdjelu, koja datira između kasnog 2. stoljeća prije Krista i ranog 1. stoljeća poslije Krista, u kojoj je urezan zapis za koji oni vjeruju da bi mogao biti prvo spominjanje Krista. Ako se riječ Krist odnosi na biblijskog Krista kao što se i nagađa, onda otkriće može pružiti dokaze kako su kršćanstvo i paganizam u stara vremena povremeno bili isprepleteni. Potpuni zapis na zdjeli kaže “DIA CHRSTOU O GOISTAIS,“ što je ekipa koja je radila na iskopavanju interpretirala ili kao „po Kristu čarobnjaku“, ili „čarobnjak po Kristu.“ „To bi se zaista moglo odnositi na Isusa Krista, jer je on prije svega bio zastupnik bijele magije,“ rekao je Goddio, suosnivač oksfordskog centra za pomorsku arheologiju. On i njegovi kolege taj su predmet našli tijekom iskopavanja podvodnih ruševina drevne aleksandrijske luke. Egipatska lokacija također uključuje sada potopljeni otok Antirhodos, gdje je možda bila smještena Kleopatrina palača. I Goddio i egiptolog David Fabre, član evropskog instituta za podvodnu arheologiju, misle kako je „mag“ možda pomoću zdjele izvodio rituale predviđanja. Matejevo evanđelje spominje „mudrace“ ili Mage, za koje se smatra kako su u drevnom svijetu bili vrlo utjecajni. Prema Fabreu, zdjela je vrlo slična onoj prikazanoj u dvije ranije egipatske statuete od zemljanog posuđa za koje se smatra kako prikazuju ritual proricanja. Takvo proricanje je poznato u Mezopotamiji vjerojatno još od 3. stoljeća prije Krista. Prorok tumači oblike koje poprima ulje naliveno u šalicu s vodom a služi se i priručnikom. Ta osoba ili medij zatim pada u halucinantni trans kada proučava ulje u šalici. On zatim vidi božanstva, ili natprirodna bića koje zazivaju kako bi od njih dobili odgovor u vezi s budućnosti. Mag je tada mogao upotrijebiti zapis na zdjeli kako bi ozakonio svoje natprirodne moći prizivajući Kristovo ime, teoretiziraju znanstvenici. Vrlo je vjerojatno da su u Aleksandriji bili svjesni Isusovog postojanja i njegovih legendarnih čuda, kao što je pretvaranje vode u vino, stvaranje hljebova, brojnih ozdravljenja i same priče o uskrsnuću. Drugi istraživači ponudili su drugačije tumačenje zapisa u zdjeli tanjih stijena, koji su nastali nakon što je zdjela već bila ispečena, pošto je glazura bila skinuta tijekom tog procesa. Berth Smith, profesor klasične arheologije i umjetnosti na sveučilištu u Oxfordu, predlažu da bi zapis mogao biti i posveta ili dar, nekog Chrestosa nekoj vjerojatno religijskoj zajednici zvanoj Ogoistas. Klaus Hallof je još istakao kako povjesničari koji su djelovali u to vrijeme ili odmah nakon, poput Strabona ili Pausaniasa, i navode boga „Osogo“ ili „Ogoa“ pa bi na zdjeli mogao biti neki oblik tog imena mogao biti. Čak je moguće da se zdjela odnosi i na Isusa Krista i na Osogoa. Fabre je zaključio kako treba zapamtiti da je paganizam, judaizam ili kršćanstvo u Aleksandriji nikada nisu razvili u izolaciji. Svi ovi oblici religija razvili su magične prakse koja je zavodila kako ponizne članove pučanstva, tako i većinu dobrostojeće klase. Baš u Aleksandriji je stvorena nova religijska konstrukcija kako bi predložila rješenja za problem čovjeka, iz Božjeg svijeta. Dokaz su kultovi boginje Izide, Mitrine misterije, rano kršćanstvo.

Geometrija glazbe

Sun, 03 Jan 2010 23:17:45 +0100

Povezanost glazbe i matematike stoljećima je fascinirala znanstvenike. Prije više od 2000 godina Pitagora je otkrio kako ugodne muzičke intervale može opisati pomoću jednostavnih omjera. U Srednjem vijeku je pojavila takozvana univerzalna glazba ili „glazba sfera“ kao filozofska ideja o povezanosti proporcija kretanja nebeskih tijela s pravilnostima koje su sadržane unutar glazbe. Ta nebeska glazba, iako ljudima najčešće nedostupna, po svojoj prirodi je savršeno harmonična. Nedavno su tri profesora – Clifton Callender s Državnog sveučilišta u Floridi, Ian Quinn sa Sveučilišta Yale i Dimitrij Timočko sa Sveučilišta Princeton – predložila novi način analiziranja i katalogiziranja glazbe uz pomoć kompleksnih matematičkih metoda. U svojem najnovijem članku objavljenom u časopisu Science, ta tri znanstvenika su prikazala metodu nazvanu „geometrijska glazbena teorija“ koja prevodi jezik glazbene teorije u onaj moderne geometrije. Oni su uzeli niz nota, poput akorda, ritmova i skala, i kategorizirali ih tako da su ih mogli grupirati u „familije.“ Oni su pronašli način pridruživanja matematičkih struktura tim familijama, tako da su mogle biti predstavljene točkama kompleksnih geometrijskih prostora, slično kao u algebri gdje u dvodimenzionalnoj ravnini svaka točka ima koordinate x i y. Različiti načini kategoriziranja stvaraju različite geometrijske prostore i odražavaju načine na koje su tokom stoljeća glazbenici razumijevali glazbu. Prema mišljenju spomenuta tri profesora, njihovo otkriće će omogućiti istraživačima da razumiju i analiziraju glazbu na puno dublji i zadovoljavajući način. Rad koji su objavili predstavlja značajno odvajanje od ostalih pokušaja kvantifikacije glazbe. Za očekivati je da će on potaknuti ostale znanstvenike da analiziraju i uspoređuju brojne vrste zapadne i ostalih vrsta glazbe. Zasada je metoda zasnovan samo na zapadnim oblicima glazbe, no to ne bi trebalo biti nikakva prepreka daljnjem njegovom nadopunjavanju. „Glazba sfera ustvari nije nikakva metafora jer neki glazbeni prostori usitinu su sfere,“ izjavio je profesor Timočko. „Čitav smisao ovog kreiranja geometrijskih prostora je u tome da bolje razumijemo glazbu. Raspolaganje moćnim načinima konceptualizacije glazbe omogućava vam da činite mnoge stvari koje prije niste mogli.“ Gotovo je sigurno da će ovaj revolucionarni znanstveni rad potaknuti i na stvaranje novih vrsta glazbenih instrumenata, te novih načina vizualizacije glazbe. Na koncertima će se glazba paralelno vizualno prikazivati. Promijeniti će se i način školovanja glazbenika. Još uvijek se ne može ni naslutiti do kakvih će sve promjena doći. Možda najvažnija činjenica koja proizlazi iz povezivanja glazbe i geometrije je što sada postoji logička struktura koja povezuje mnoge različite glazbene koncepte. Na neki način, sada je moguće glazbenu povijest prikazati kao dugotrajni proces istraživanja različitih simetrija i različitih geometrija. Tri profesora opisuje pet različitih načina kategoriziranja grupiranih nota koji su slični, ali ne i identični. Oni te sličnosti opisuju kao „optičke simetrije.“ Svaka od tih pet simetrija može se kombinirati s ostalima kako bi producirale obilje glazbenih koncepata, od kojih su neki već poznati a neki potpuno novi. Na taj način će glazbenici biti u stanju svoja djela reducirati do njihove matematičke osnove. Kada se note prenesu u brojeve, a nakon toga opet u jezik geometrije, rezultat je bogata zbirka geometrijskih prostora od kojih je svaki nastanjen različitim vrstama geometrijskih objekata. Rezultat svega je da akordi od tri note postaju trokutasti prsteni, a oni ostali sliče stošcima. Uz pomoć već postojećih glazbenih geometrijskih oblika znanstvenici se nadaju da će biti u mogućnosti otkriti postoje li novi do sada nepoznati akordi i ljestvice. „Jesu li zapadni kompozitori već otkrili osnovne i najvažnije glazbene objekte? Ukoliko jesu, tada je zapadna glazba tek neka vrsta zbirke konvencionalnih pravila. Ukoliko nisu, tada je pred nama prava revolucija u glazbi,“ konstatirao je Timočko. Nova metoda glazbene analize također nudi uzbudljivu mogućnost istraživanja razlika između glazbenih stilova. „Naše metode nisu baš sjajne kada treba uočiti razlike između Rolling Stonesa i Aerosmitha. No, one vam mogu poslužiti vizualizirati neke od razlika između Johna Lennona i Paula McCartneya. Isto tako one vam mogu pomoći u dubljem razumijevanju razlika koje postoje između klasične i rock glazbe, te klasične i atonalne glazbe,“ zaključio je Timočko.

Razumijevanje patnje

Wed, 23 Dec 2009 18:51:14 +0100

Čini se kako je patnja jedno od onih fundamentalnih ljudskih iskustava koja su nam zajednička, a možda je i jedno od onih kojih bi se rado odrekli. Često se osjećamo potišteno i frustrirano jer je ne razumijemo. Može probosti srce samog našeg bića i naše osobnosti, i poljuljati svaku pretpostavku koju imamo o sebi i svijetu oko sebe. Ponekad se čini kako će nam uništiti snagu volje i srušiti naša opredjeljenja, sve do totalnog užasa. Patnje se pomalo bojimo, a na nju reagiramo sa ljutnjom i frustracijom, jer smo potišteni i protiv nje osjećamo nemoć. To je samo drugi način da kažemo kako smo žrtve naše patnje. Kada izjavimo našu nemoć prema nečemu, zauzimamo položaj žrtve, i projiciramo svoju snagu na onog tko nas tlači, kojeg odmah i krivimo za našu situaciju. Potom se odajemo osjećajima samo-povlađujuće ozlojeđenosti, opravdanog bijesa i samo sažaljenja. U korijenu naše patnje leži poricanje naše snage (i njezina posljedična projekcija). Vratit ćemo se još na ovo. Pogledajmo sada jedan primjer patnje koji mnogi od nas osjećaju na našem putu osobnog rasta i izlječenja: patnja za izgubljenim dijelom. Čini se kako duhovni uvidi dolaze u valovima; to jest, imamo bljesak duhovnog prosvjetljenja i razumijevanja (ili „vrhunsko iskustvo“), za kojim uvijek, nakon nekog vremena slijedi povratak u naše prijašnje „normalno“ stanje uma i razumijevanja. Naš uvid će uvijek ostati kod nas u obliku intelektualnog razumijevanja ili vjerovanja, ali mogu proći godine prije nego što on postane integralnim dijelom našeg svakidašnjeg bića i našeg načina na koji se odnosimo prema svijetu. Na primjer, mnogi od nas su imali snažno iskustvo kako su naši životi vođeni nekom višom silom od nas samih, i kako je svaki događaj u našem životu neminovna stepenica u odvijanju našeg višeg puta. U trenutku kada zaista proživljavamo taj uvid, on nam pruža neizmjerno olakšanje i radost, i dopušta mirno prihvaćanje koje nam omogućava da mirno prođemo kroz situaciju u kojoj se nalazimo. U tom prostoru mi smo svjesni neophodnosti svake stvari koja se je ikada dogodila, i toga da ne postoji „slučajnost“, nosimo veliko suosjećanje za sebe i za pruge, i u doticaju smo s našom čežnjom da „odigramo svoju ulogu“ u životu. U tom prostoru ne patimo. Nažalost, vrlo brzo se „spuštamo“ iz tog doživljaja. Uz nešto sreće učinci će ostati prisutni nekoliko sati ili dana i pružiti nam priliku da preispitamo naše živote i naše pretpostavke u novom svjetlu. To može biti prilika za snažan i lak rast i izlječenje. Ali to mirno iskustvo uvijek na kraju izblijedi i mi se nađemo u našem „normalnom“ stanju uma. Nakon nekoliko dana ili tjedana kasnije, iskustvo je izblijedjelo u sjećanje, u puku ideju, i jedva da se možemo prisjetiti njegovog učinka. Borimo se da upamtimo i rekreiramo taj osjećaj mira i radosti, a nalazimo umjesto toga onu poznatu okrutnu „stvarnost“ naših sumnji i strahova, uz koje se mir čini tek fantazijom. U tom trenu ponovo se osjećamo bespomoćnima; frustracija i bijes se vraćaju, dok osjećamo bijes prema svemiru ili Bogu što nas je zarobio i oteo nam našu radost i mir. Tada osjećamo patnju kako smo žrtve te nezaslužene kazne. Možemo reći, „Sada , kada sam shvatio kako zaista želim samo ljubav i mir, zašto moram ponovo prolaziti kroz sve to smeće?“ Neodvojivo od naše patnje je vjerovanje ili tumačenje koje imamo, iako smo ga možda i nesvjesni. U tom primjeru, mi patimo zbog našeg osjećaja bespomoćnosti da stvorimo ono što želimo (mir i radost), i tumačenje naše patnje je kako smo bespomoćni, i božja ili svemirska žrtva. Kako bismo transformirali patnju razumijevanjem neophodno je jasno vidjeti koje značenje ili interpretaciju ste pridali svojoj patnji. To je stoga što je vaša patnja, zapravo, rezultat interpretacije, a ne obrnuto. Prvo vi stvorite vjerovanje na osnovu nekog iskustva, i zatim patite, radi tog vjerovanja. Drugim riječima, patnja je rezultat vjerovanja u neistinito. Primijetite , u naše primjeru da nismo počeli patiti dok nismo prestali stvarati mir, i odlučili smo kako smo nemoćni. To je točka u kojoj počinjemo vjerovati neistinu o našoj žrtvi, i istodobno započinjemo patiti. Sva patnja u sebi ima žrtvovanje – vjerovanje u bespomoćnost – u svom korijenu. Do sada smo promotrili samo uzrok patnje, što je neophodan prvi korak u njenom transformiranju. Što je sa svrhom patnje? Ako dozvolimo ideju kako je sva patnja rezultat u krivo uvjerenje kako smo bespomoćni, onda je naša patnja glasnik koji nam otkriva naša područja bez moći. Hoćemo li tada poduzeti neke korake da zaliječimo ta područja , naš je izbor. Drugi način da promatramo patnju je da je vidimo kao put na koji nam svemir pokazuje za što smo vezani. Svaka vezanost isto tako ima svoje korijene u vjerovanju u neistinu, i baš zato je uzrok patnje. Na primjer, možemo patiti zato što momentalno nemamo životno0g partnera, i vjerujemo kako smo usamljeni i nesretni zato što nemamo partnera. U tom slučaju, naše vezanosti su 1. imati partnera, i 2. vjerovanje kako bez partnera ne možemo biti sretni. Put iz patnje je da se oslobodimo vezanosti i neistinitih vjerovanja u samom korijenu. Činjenica da patimo radi naših vezanosti je ono što nam sa sigurnošću govori kako je vjerovanje koje stoji u podlozi, zapravo, neistinito.

Religija je evolucijski proizvod

Wed, 25 Nov 2009 09:50:13 +0100

Tajnoviti su putovi Gospodnji, no običan kompjutorski program može nam objasniti kako je religija nastala. Pročišćujući religijsko vjerovanje u genetsku predodređenost kako bi nastavljalo prenositi neprovjerene informacije, program predviđa kako će religija još cvjetati. Ipak, religija uzima svog maha ako nevjernici pomognu vjernicima – možda zato što su impresionirani njihovom predanošću. „Ako se je osoba voljna žrtvovati za apstraktnog boga, onda ljudi osjećaju kao da su se voljni žrtvovati za zajednicu,“ kaže James Dow, evolucijski antropolog na Oakland sveučilištu u Rochesteru, Michigan, SAD, koji je napisao program – nazvan Evogod. Dow je zasigurno prvi znanstvenik koji je zadao udarac na temu kako se religija pojavila. Teorije o evoluciji religije vode u dva smjera. Jedan tvrdi kako je religija mentalna činjenica,o kojoj odlučuju dijelovi mozga inače razvijeni za druge zadatke. Druga tvrdi kako je religija činila dobro našim precima. Prije nego da je nus-produkt drugih moždanih funkcija, to je podešavanje same sebe. Po tom objašnjenu, prirodni odabir polako je pročistio ljudsku populaciju nevjernika. Još prije 10,000 godina u vrijeme kada je nastalo pismo, možda oko 7000 godine prije Krista, počeli smo bilježiti ljudska vjerovanja u natprirodno. Kako bi odredio da li je moguće da se religija pojavila kao prilagodba, Dow je napisao jednostavan program koji je usredotočen na evolucijske koristi koje ljudi primaju iz njihovih međusobnih djelovanja. „Ono čemu se ljudi prilagođavaju su drugi ljudi,“ konstatirao je Dow. Kako bi pojednostavnio činjenice, Dow je odabrao određeni religijski put: želja da se drugima objavi religijska informacija, kao što je vjerovanje u zagrobni život. Pretpostavio je kako je to genetski put. Drugim riječima, taj model pretpostavlja kako mali broj ljudi ima genetske predispozicije za prenošenje neprovjerljivih informacija drugima. Oni tu crtu prenose na svoju djecu, no dolazili su u kontakt i sa drugim ljudima koji nisu prenosili nestvarne informacije. Model promatra reprodukcijski uspjeh dvije vrste ljudi – onih koji prenose stvarne informacije i onih koji prenose nestvarne informacije. Prema većini scenarija oni koji vjeruju u nestvarno bi izumrli. Ali, kada je Dow uključio pretpostavku da bi nevjernici bili privučeni religijskim osobama, radi nekog jasnog ali proizvoljnog signala, religija bi procvjetala. „Na neki način komunikatori nestvarnih informacija privlače druge kako bi im prenijeli stvarne informacije,“ rekao je Dow, nagađajući kako su možda nevjernici na neki način dirnuti vjerom vjernika. Richard Sosis, evolucijski antropolog, na sveučilištu Connecticut u Storrsu, SAD, kaže kako ovaj model daje novu dimenziju raspravi o tome kako se religija mogla razviti, koja se ranije oslanjala na argumente i nagađanja. No, to su tek početni koraci, kaže on s oprezom. Sosis je ranije proučio kako u nekim populacijama – na primjer kibutzim u Izraelu – religiozniji ljudi dobivaju više pomoći od drugih nego oni koji ne vjeruju. Ali, isto tako dodaje kako sile koje danas održavaju religiju kod suvremenih ljudi, mogu biti vrlo različite od onih koje su potakle njeno nastajanje, prije tisuća godina. Ljudi paleolita su vjerojatno mnogo više ovisili o zajednici u kojoj su se rodili, rekao je Sosis. „Sada možeš jedan tjedan biti luteran i slijedeći tjedan odlučiti da ćeš postati budist.“

Naša unutrašnja životinja

Fri, 13 Nov 2009 10:23:36 +0100

Georges Gurdjieff, zagonetni duhovni učitelj s početka dvadesetog stoljeća, imao je običaj svojim učenicima dodjeljivati životinjska imena. Neki od njih su bili krokodili, drugi pak kanarinci, jakovi, kamile, zmije i vukovi. Gurdjieff je ljude doživljavao kao spavače koji poput automata iz dana u dan ponavljaju iste radnje. U procesu buđenja izuzetno je bilo važno upoznati i osvijestiti svoju unutrašnju životinjsku prirodu koju je doživljavao kao središte svih naših instinktivnih nesvjesnih poriva. Dobivanjem informacije o svojoj „unutrašnjoj životinji“ svaki učenik je imao priliku uspostaviti kontakt s tim dijelom svoje prirode i započeti s njezinim integriranjem. Poštivanje moći životinjskih duhova naročito je prisutno kod američkih Indijanaca. Oni su nosili njihove kože i pera prilikom izvođenja ceremonijskih plesova, a uz to su svoja tijela oslikavali životinjskim likovima i nosili njihove dijelove u svojim torbicama za lijekove. Isto tako životinjski simboli u pravilu su zaštićivali indijanske domove od utjecaja zlih duhova. Na taj način Indijanci su održavali povezanost sa svojim životinjskim duhovnim vodičima koji su im svesrdno prenosili svoju moć i učili ih životnim lekcijama. Za razliku od modernih vremena, u prošlosti životinje nisu smatrane manje inteligentnima od ljudi. Dapače, upravo one su držale ključeve za prelazak u više duhovne svjetove. Unutar različitih inicijacija stjecalo se sposobnost ostvarivanje komunikacije sa životinjama preko koje su se saznavale najveće tajne. Osvješćivanjem svoje „unutrašnje životinje“ i njezinom integracijom postiže se uzdizanje svijesti i ostvaruje jedinstvo s prirodom koja nas okružuje. Zbog toga se sposobnost komuniciranja sa životinjama unutar različitih duhovnih tradicija pripisivala prosvijetljenim ljudima. Na to nije ostalo imuno ni kršćanstvo u kojem postoje poznate priče o Svetom Franji koji je znao razgovarati s bićima iz životinjskom svijeta. Zbog svega tog ga sada vjernici smatraju nekom vrstom zaštitnika životinja i općenito ekologije. Želja ostvarivanja kontakta sa životinjama postoji i danas. No, za razliku od prošlosti kada su ljudi poznavali jezik životinja, sada znanstvenici pokušavaju životinje naučiti jeziku ljudi. U tom smislu poznati su eksperimenti koji se provode s majmunima, delfinima, psima, te brojnim drugima vrstama. Nažalost, većina tih eksperimenata obavlja se u vojne svrhe i pri tome se nastoje postići nimalo pozitivni ciljevi. Čitav taj pokušaj u svojoj osnovi je besmislen jer izokreće prirodno red. Ljudi su ti koji se trebaju približiti životinjama, a ne one njima. Komunikacija sa životinjskim duhovnim vodičima nije laka. Životinje imaju različiti oblik svjesnosti nego ljudi i svijet percipiraju na sasvim drugi način. U svojoj knjizi „Magijsko štovanje životinja“, Yvonne Aburrow kaže „…Važno je ne tražiti od životinja da budu kao ljudi. One su osjećajna bića različita od nas. Zbog toga prilikom kontakta s njima ne trebamo ih doživljavati kao nekoga tko nam je sličan, ali isto tako i ne doći u napast da ih izjednačimo s neživim stvarima…“ Poruke koje ljudi primaju od svojih duhovnih životinjskih vodiča bez potrebne prakse i strpljivosti mogu u početku izgledati vrlo konfuzno. Tek nakon određenog vremena one dobivaju svoj smisao i pokazuju svoju vrijednost. Pri tome se uvijek ističe činjenica kako ljudi ne biraju svoje duhovne životinjske vodiče nego to čine sami vodiči. Otkrivanje tih vodiča je proces obraćanja pažnje na ono što nas okružuje i uočavanja znakova koji nam se pri tome objavljuju. Uspostavljanjem kontakta sa svojim životinjskim duhovnim vodičima u pravilu ima pozitivan učinak na ljude jer rezultira postizanjem boljeg zdravlja, bilo da je ono fizičko, emocionalno, mentalno ili duhovno. Osim toga dolazi i do bitnog pomaka u percepciji svijeta. On postaje puno jasniji i mi lakše dolazimo do njegovog pravog značenja. U skladu s četiri smjera, četiri godišnja doba, te četiri osnovne boje, tako postoji i četiri tipa životinjskih duhovnih vodiča: vodič glasnik, vodič sjenka, vodič pratitelj, te životni vodič. Vodič glasnik pojavljuje se naglo unutar našeg života i isto tako brzo nestaje kada smo razumjeli poruku koju nam je isporučio. Vrijeme njegovog prisustva ovisi samo o našoj sposobnosti tumačenja poruke koja može biti duhovni uvid ili upozorenje. Vodič glasnik vam može prizvati neočekivanu pomoć sa strane, ali isto tako dovesti do zastoja u obavljanju svakodnevnih poslova. Vodič sjenka je povezan s učenjem lekcija vezanih uz greške koje stalno ponavljamo. On na svjetlo dana iznosi sve naše skrivene nedostatke, kao što su strah, pohlepa, bijes i nesigurnost. Njegov dolazak u naš život zasigurno nije popraćen nekim velikim veseljem, no ono što od njega možemo naučiti iz osnove mijenja naš pogled na život. Ukoliko prihvatimo uvide koje nam donosi i okrenemo se istini, u nama se budi velika snaga i sigurnost. U suprotnom, vodič sjenka može postati vrlo opasan i destruktivan. On nas najčešće posjećuje u trenucima velikih životnih kriza i preokreta. S druge strane, vodič pratitelj nam je pri ruci kada se dvoumimo oko važnih odluka. Njegova uloga je da nam pomogne odrediti svoje životne prioritete i pomogne pri njihovom ostvarivanju. To najčešće nisu kratkoročni ciljevi, tako da kontakt s njime traje u dugim razmacima. Vodič pratitelj je uvijek tu u trenucima kada se osjećamo izgubljenima, ali i isto tako kada stvarno zalutamo prilikom putovanja. Životni vodič se još naziva i duhovni vodič jer je on prisutan od početka do kraja našeg života. On je ustvari manifestacija anđela čuvara na nivou instinktivne životinjske svijesti. Životinjska vrsta kojoj pripada životni vodič zorno odražava stanje naše svijesti. Tako, na primjer, ukoliko je vaš životni vodič medvjed, to znači da za potpuno ostvarivanje svoje prirode trebate prije svega postići dobru uzemljenost, a tek nakon toga se odmaknuti od svakodnevnog života i usmjeriti prema duhovnim znanjima. Ovaj vodič je sastavni dio naše ličnosti i njegovom integracijom postižemo cjelovitost. On nas prati tokom više života, a svoje mjesto prepušta drugom vodiču jedino onda kada smo uspješno okončali lekcije koje on sa sobom nosi. Životni vodič nam je uvijek pri ruci i nikada ne može negativno djelovati. Kako odrediti svoju totemsku „unutrašnju životinju“? Počnite tako da razmislite o svom djetinjstvu. S kojom ste se igračkom najčešće igrali i koju je ona životinju prikazivala? Jeste li kao dijete osjećali posebnu bliskost spram neke životinje? Nakon toga počnite analizirati svoje snove. Da li postoji san koji se ponavlja a da je u njemu prisutna neka životinja? Ukoliko jest tako, pokušajte obnoviti sjećanje na taj san. Da li vam je ta životinja nešto govorila? Je li vas ikada pokušala negdje odvesti? To bi mogla biti vaša totemska životinja. Totemsku životinju ponekada možemo susresti i u meditaciji. Pronađite mirno mjesto, zatvorite oči i mirno dišite. Da li se pojavila slika neke životinje? Kad ste jednom odredili moguću totemsku životinju, pronađite što ona simbolizira. Pročitajte knjige koje se bave tom tematikom ili jednostavno otiđite na Internet. Vrlo je vjerojatno da će upravo ta životinja odražavati vaš način ponašanja, misli i osjećaja. Pokušajte više doznati o značenju te životinje, doznajte što više informacija o njoj i uspostavite pozitivan odnos. Počnite nositi odjeću i nakit koja na neki način nosi obilježja vaše totemske životinje. Svoj dom ukrasite figuricama i posterima. Posjetite mjesta gdje žive te životinje i založite se za njihovu zaštitu. I na kraju, naučite slušati kako bi bili u stanju primati poruke. Jedino tako ćete biti u stanju doći do potpunog kontakta. Svijet u kojem živimo je prepun buke i na svaki način nastoji da vam odvrati pažnju. Utišajte ga i zaronite u stanje mira.

Mjesec predodređen za nestanak

Sun, 01 Nov 2009 22:23:57 +0100

Sunce je na pola puta kroz svoju stabilnu fazu gorećeg hidrogena poznatu kao glavni dio. Ali kada sunce uđe u fazu crvenog diva za oko 5 bilijuna godina stvari će u sustavu Zemlja –Mjesec postati mnogo žešće. Tijekom faze crvenog diva sunce će se napuhnuti dok njegova rastegnuta atmosfera ne omota Zemlju i mjesec, koji će početi padati pod utjecaj plinova – prostor kroz koji prolaze sastojati će se od više molekula. Sada se Mjesec odmiče od Zemlje i do tada će biti u orbiti koja je za oko 40 % veća nego danas. Biti će prvi koji će pasti pod Sunčev utjecaj. «Mjesečev put oko sunca je takav da se on dok je udaljeniji (za vrijeme punog mjeseca) kreće nešto brže, a dok je bliže Suncu (za vrijeme mladog mjeseca) kreće nešto sporije, kaže Lee Anne Willson s Drževnog sveučilišta u Iowi. «Dakle, plinovi su jači u udaljenim dijelovima orbite i to će Mjesec staviti u položaj u orbiti da će mladi mjesec biti bliže Zemlji nego puni mjesec.» Ideja Willsonove o Mjesečevoj ostavci, nedavno objašnjena u Space.com, je neobjavljeni nusprodukt njenih istraživanja Zemljine sudbine u vezi sa Sunce koje se širi. Danas je Mjesec prosječno udaljen 385,000 km i do te točke došao je nakon dugog i dramatičnog putovanja. Zemljin mjesec je rođen prije nekih 4,5 bilijuna godina u titanskom sudaru između našeg planeta i planeta veličine Marsa, bar prema vodećoj teoriji. Izvanredan udar izbacio je u orbitu krhotine i iz tog vrtloga spojio se Mjesec. Posljednjih nekoliko bilijuna godina Mjesečeva gravitacija dizala je plime Zemljinih oceana, koje je brzovrteća Zemlja pokušavala povući od polaganog Mjeseca. Rezultat je da je Mjesec odguran od Zemlje, svake godine za 4 centimetara i rotacija naše planete usporava. Ako se to ne prekine Mjesec će nastaviti svoje povlačenje dok mu za krug oko Zemlje neće trebati 47 dana. I Zemlja i Mjesec zadržali bi ista lica stalno okrenuti jedno prema drugome, a Zemljina rotacija bi se također usporila na jedan okret svakih 47 dana. Sunčeva mutacija u crvenog diva omogućuje ogroman zastoj na Mjesečevom bijegu i vjerojatno je da će osigurati da mjesec završi svoj put kao što je i započeo; kao prsten Zemljinih krhotina. «Gustoća i temperatura ubrzano rastu u blizini površine (fotosfere) budućeg divovskog sunca,» objašnjava Willson. U blizini te vruće zone, Sunčev plin iz proširene atmosfere prouzročit će propadanje mjesečeve orbite. Mjesec će se naginjati stalno malo bliže prema Zemlji dok ne dosegne točku od 18,470 km iznad naše planete, točku nazvanu Roche limit. «Dosezanje Roche limita znači kako će gravitacija koja drži Mjesec na okupu biti slabija od plimnih sila koje ga rastvaraju,» kaže Willson. Mjesec će se raspasti u komade i svaki krater, planina, dolina, otisak i znak biti će raspršen kako bi se oblikovao spektakularan prsten krhotina promjera 37,000 km iznad Zemljinog ekvatora. Novi prsteni biti će kratkog vijeka. Teorija predviđa kako će ih konačno kiša isprati na Zemljinu površinu. «Čestice različite mase imati će različito vrijeme opstanka; manje čestice će biti prvo uklonjene, a kasnije one veće. Većina čestica će otići do vremena kada Zemlja dosegne zvjezdanu fotosferu,» kaže Willson. Ako Sunčeva fotosfera dohvati i Zemlju, i naš će planet iskusiti pomaknuće i nagli rast u Sunce do spaljenja. Ipak, postoje moguće prirodne alternative. Ako Sunce kao veliki crveni div izbaci dovoljno materijala prije nego što Zemlja ispari, naša planeta će biti oslobođena iz zvjezdane čahure u pojavu bez Mjeseca. Zemlja, okradena od svog suputnika, poći će na usamljeno bdijenje dok će se Sunce pretvoriti u zvjezdano tijelo zvano bijeli patuljak, izblijedivši do crnila tijekom slijedećih trilijuna godina. Alternativno, ako Sunce svojim širenjem izgubi 20 posto mase prije nego što dosegne našu blizinu, i Zemlja i Mjesec mogli bi biti pošteđeni spaljivanja i ostati zajedno vječno okrenuti jedno prema drugome. Pravi ishod ostaje teoretski neizvjestan jer ni jedna divovska crvena zvijezda nije pažljivo promatrana tijekom te presudne faze.